SoundGuardian: Dwiki Dharmawan Albumi Pasar Klewer

October 19, 2016

SoundGuardian: Dwiki Dharmawan Albumi Pasar Klewer

Nije nepoznato da Leonardo Pavković gaji iznimnu ljubav prema Indoneziji, pa ne čudi što je tijekom proteklih godina niz vrhunskih indonezijskih glazbenika snimilo albume za njegovu izdavačku kuću MoonJune Records u New Yorku. S jedne strane time je omogućio promociju Indonezije i indonezijske glazbe, a s druge strane internacionalizaciju i istraživanje fusiona inficiranog indonezijskim etno elementima. Dwiki Dharmawan je indonezijski jazz klavirist koji je u svojoj zemlji na glasu kao jedan od najtalentiranijih glazbenika te svojevrsna kulturna ikona. Prošle je godine za MoonJune izdao kritički vrlo dobro primljen debi album So Far, So Close s priznatim glazbenicima poput Chada Wackermana i Jimmyja Haslipa, a najnoviji album Pasar Klewer slobodno možemo nazvati ambicioznim čudovištem na dva CD-a.

Pasar Klewer je većinom instrumentalno-akustični, punokrvni transkulturni album, ne samo stilski jer je spojio različite zapadnjačke i istočnjačke utjecaje, već i iz razloga što je produkt suradnje vrhunskih glazbenika različitih nacionalnosti. Da je uopće došlo do te suradnje svakako treba zahvaliti Pavkoviću koji ih je spojio. Uz Dwikija, jezgru i ritam sekciju benda čine izvrsni basist Yaron Stavi i bubnjar Asaf Sirkis, glazbenici izraelskog porijekla koji su zajedno svirali na sjajnom albumu Marka Wingfielda, Proof of Light. Na nekoliko kompozicija ostavio je trag i sam Mark Wingfield, jedan od najzanimljivijih engleskih fusion gitarista, a tu su još i švicarski gitarist Nicolas Meier, najpoznatiji kao ritam gitarist Jeffa Becka, vrsni talijanski vokalist Boris Savoldelli, britanski jazz saksofonist i klarinist izraelskog porijekla Gilad Atzmon, talentirani stručnjak za gamelansku glazbu Aris Daryono te vokalistica Peni Candra Rini porijeklom iz Indonezije.

Dharmawanin novi album nije tipični jazz fusion, teško ga je kategorizirati, možda bi se mogao odrediti kao fusion na razmeđi suvremenog jazza. Unutar sebe posjeduje jedinstvenu mješavinu jazza, tradicionalnih etno elemenata, posebno indonezijskih ali i ponešto bliskoistočnih, avangarde pa čak i popa. Ono što je sigurno je da je riječ o tehnički zahtjevnom djelu vrhunske sviračke vještine, telepatske komunikacije i izvrsne suvremene produkcije.

Uz to što je većinski autor kompozicija, Dwiki je vrstan klavijaturist i improvizator, što se može čuti na mnogim mjestima. Međutim treba reći da to nije prvenstveno klavijaturistički album. Svi su instrumentalisti dobili više nego dovoljno prostora za pokazati svoje improvizacijske sposobnosti ovisno o samoj kompoziciji.

Svijet Pasar Klewere dosta je raznolik. Moćna prva, naslovna jazz/free jazz stvar „Pasar Klewer“, u osnovi se oslanja na coltraneovsku duhovnost i surovost Mahavishnu Orchestre. Dosta modalnih dijelova otvaraju mnoštvo prostora za improvizaciju i međuigru, posebno između distorzirane Wingfieldove gitare i Dwikijeva klavira. Odmah iduća „Spirit of Peace“ odvodi slušatelja u egzotične krajeve bliskog i krajnjeg istoka, kako ritmovima tako i egzotičnim tonovima. Jedan od najimpresivnijih dijelova albuma krije se upravo u zadnjem dijelu ove stvari u iznimno zahtjevnim isprekidanim poliritmičkim igrama vokala i perkusija.

„Tjampuhan“ je izvrstan primjer coltraneovske avangardne jazz kompozicije koja u jednom trenutku poput napetog trilera ili horora izaziva napetost, nervozu i jezu, u drugom trenutku smiruje tenzije transformirajući se u meditativnu ljepotu, a u trećem emocije dovodi do ekstatičnog vrhunca.
Boris Savoldelli je iznio sjajnu vokalnu interpretaciju Robertove Wyattove pjesme neobične harmonijske strukture, „Forest“, s albuma Cuckooland, prenoseći nam maštu u neke začarane, šumovite i tajanstvene krajeve. Izvrstan prvi disk albuma zatvara improvizirana free jazz kompozicija „London In June“ koja je na Pavkovićev prijedlog inspirirana pjesmom „Moon In June“, The Soft Machinea.

Da je album tu završio, bio bi savršen, ni previše dug ni previše kratak, koherentno posložen, konzistentan, napet, lijep, duhovan, izazovan i emotivan. Međutim nije. Drugi je dio albuma stilski sličan prvom no ponešto neujednačen, prvenstveno zbog dvije lako slušljive kompozicije predvidljivih pop harmonija „Frog Dance“ i „Purnama“. Možda bi se moglo argumentirati da albumu daju određenu dozu vedrine, optimizma i šarolikosti, pa ih ipak ne treba uzimati u negativnom svjetlu, pogotovo ako se ima na umu izvrsna svirka i improviziranje. Ipak, nesumnjivo su utjecale na konačni dojam i tečnost albuma, pa je stoga i ocjena takva kakva je. Nije uvijek više bolje.

MORE